'Ubijao sam jer sam služio zlu i morbidno u tome uživao"

TAJNA PISMA SRĐANA MLAĐANA 

Trostruki ubojica, jedan od najokrutnijih u hrvatskoj povijesti, zbog pisma koje je iz zatvora u Lepoglavi, gdje će biti do 2027., poslao roditeljima Elizabete Šubić, koju je ubio 1998., dobio je dodatne sankcije. Njegova majka Ljubica tvrdi da se okrenuo Bogu i promijenio, ali Šubići u to ne vjeruju. Rukopis prokrijumčaren iz zatvora samo je povećao jaz između obitelji ubojice i njegove žrtve

Učinio sam vam najveću bol koju čovjek može učiniti drugom čovjeku. Bol i patnju za koju se neću ni pokušati praviti da je u potpunosti mogu razumjeti jer ni jedno ljudsko biće ne zaslužuje takvu bol, patnju i gubitak. Uzeo sam život vaše nevine kćeri, ostavio u vama samo prazninu i tugu koje nikako moje kajanje vjerojatno neće moći ublažiti mada se u sebi nadam da će jednog dana to biti posljedica i plod ovog mog pisma koje je najteže koje sam u životu napisao. Znam koliko mržnja može razoriti srce čovjeka jer sam i sam najveći dio života ono što nisam mogao tada razumjeti, na život sam gledao baš tako, s mržnjom i bez osjećaja ljudskosti jer sam odlučio pridodati vlastitu ljudskost i jer sam mislio da postoji nešto veće od nje. Na žalost, trebalo je puno vremena i što je najgore od svega, puno je ljudi moralo ostati bez života zbog moje pogreške da prevladam nešto tako vrijedno i posebno kao što je vlastita ljudskost jer sam tada mislio da postoji nešto veće i vrednije od nje. I nažalost da bih tek sada shvatio da sam zapravo izašao iz njezinih božanski okvira u prazninu i ništavnost koja je, ne iznad nje nego, ispod nje.

Nekoliko godina mi je trebalo da skupim hrabrost da napišem ovo pismo jer samim tim činom priznajem da je moj život bio besramno služenje zlu - do dana kad sam milošću Božjom i uz pomoć pametnih ljudi uvidio koliko sam samo slijep i sebičan bio. Svojim sam zlim djelima ostavio zlim jezicima mnogo prostora za toliku ogromnu količinu laži koje su sijali protiv mene od kojih se nisam nikad branio iz dva razloga: prvi jer sam uvidio da je to izgubljena bitka a drugi jer sam u nekim periodima svog dosadašnjeg života na neki morbidan način uživao u njima. Ali ono što mogu reći iskreno da mi samo ubojstvo i smrt vaše kćeri nikada nisu predstavljali neki užitak niti neko perverzno zadovoljstvo (kako ste možda mislili) jer taj čin zla je bilo samo zlo za koje ja u to vrijeme nisam vjerovao da postoji. Ni riječi koje sam naveo u svom priznanju na policiji nisu bile one koje smo zapravo Elizabeta i ja uputili jedno drugom. Nisam vjerovao da postoji i dobro. Ovo što vam sad pišem nije sa moje strane nikakav pokušaj umanjivanja vlastite odgovornosti za moja nedjela jer je moja odgovornost za to apsolutna. Ovo vam pišem iz želje da vam približim istinu.

Nadam se da će u vaš život kao i u moj, ući ljudi sa Božjom milošću, umjereni na ispravljanje zla koje je učinjeno s moje strane. Volio bih da imam moć da sretnem onog dječaka prije 13 godina i da mu popunim onu praznu unutrašnjost sa ovom ljubavlju koju sad osjećam prema čudu života. Volio bih da to mogu, ali njega više nema. Volio bih da sam one noći umjesto zla koje sam učinio, rekao Elizabeti “lijepo je što postojiš” i otišao na drugu stranu u sretniju budućnost za sve nas. Nažalost, nisam to učinio i zato vam pišem u nadi da ćete jednog dana prepoznati i prihvatiti moje iskreno kajanje mada ne postoji dovoljno dubok izraz da prenese ono što zaista osjećam zbog zla koje sam učinio Elizabeti, cijeloj vašoj obitelji i drugim ljudima koji su je voljeli. Ako se pitate zašto baš sad ovo pišem jedini odgovor koji vam mogu dati je hrabrost koju nisam imao za ovaj čin sve do današnjeg dana. Bio sam svjestan i prije nego što sam započeo sa pisanjem ovog pisma da riskiram - da na nekim način u prvi mah mogu prouzročiti još boli za koju sam siguran da ste je proživjeli daleko previše nego što itko zaslužuje i sve to zbog zla za koje sam ja kriv. Ali također bih volio da razumijete nagon koji me je prisilio da napišem ovo pismo jer i sami znate da, ako ste nekog povrijedili sa nekim svojim djelom, da ste nakon što ste uvidjeli svoju pogrešku sigurno osjećali potrebu da poporavite koliko je moguće posljedice svoga čina. Mada je ono što sam ja učinio toliko strašno, žao mi je što sam tek sad skupio hrabrost da vam dam do znanja da konačno shvaćam što sam učinio one noći i da me sada u životu vodi misao da ispravljam zla koja sam činio. Nadam se da će ove riječi imati snagu dobra i da neće ostaviti nikakvu sumnju na moju namjeru za koju se nadam da će s vremenom biti veća i vidljivija od ovih riječi.”